Metabolički sindrom

Što je metabolički sindrom? Sindrom X, plurimetabolički sindrom, Reavenov sindrom, sindrom inzulinske rezistencije. Svi ovi nazivi označuju isto stanje. Ne radi se o bolesti u pravom smislu riječi, već o skupu metaboličkih poremećaja koji se u većini slučajeva javljaju zajedno. 

Sindromu se pridružuju i sljedeća stanja:

  • Proupalno
  • Protrombotsko
  • Prooksidativno

Dijagnoza metaboličkog sindroma zahtijeva prisutnost bilo koje 3 od 5 navedenih komponenti. Postavlja se jer omoguće precizniju identifikaciju pojedinaca s visokim rizikom od pojave bolesti krvožilnog sustava (kardiovaskularnih bolesti) te dijabetesa tipa II („šećerne bolesti“). Osobe s utvrđenim metaboličkim sindromom imaju 2 puta veći rizik od kardiovaskularnih oboljenja te 5 puta veći rizik od pojave dijabetesa u sljedećih 5 do 10 godina.  Što je veći broj prisutnih komponenti, veći je i rizik. Također, sindrom se povezuje i s nealkoholnom masnom jetrom, reproduktivnim te poremećajima spavanja. Pojavnost raste s dobi, a posebno zabrinjava činjenica sve je učestalija i kod djece i adolescenata. Dijagnoza u mladosti snažan je prediktor razvoja kardiovaskularnih oboljenja u odrasloj dobi. Procjenjuje se da od sindroma pati čak 20-30% odrasle populacije širom svijeta, što predstavlja pandemijske razmjere te ozbiljan zdravstveni problem. 

Uzroci

Etiologija metaboličkog sindroma nije u potpunosti razjašnjena, no uključuje složenu interakciju genetskih, metaboličkih i okolišnih čimbenika.

Povećana tjelesna masa (pretilost/debljina), posebno nakupljanje masnog (adipoznog) tkiva u predjelu trbuha, najsnažniji je čimbenik u njegovom razvoju, a posljedica je neravnoteže između energetskog (kalorijskog) unosa i potrošnje.

Osim prekomjernog unosa, neravnoteži doprinosi i nedovoljna tjelesna aktivnost. Genetska sklonost, odnosno obiteljska anamneza koja uključuje dijabetes tipa II, također igra značajnu ulogu.
 

Terapija

Specifična terapija metaboličkog sindroma ne postoji, već uključuje promjene životnih navika i farmakološku terapiju njegovih pojedinih komponenti. S obzirom da je pretilost osnovni uzrok sindroma, smanjenje povećane tjelesne mase primarni je terapijski cilj. Gubitak prekomjerne tjelesne mase ne mora biti drastičan; gubitak svakog kilograma smanjuje rizik pojave dijabetesa tipa II za 16%. Redovita tjelesna aktivnost, osim što povećavajući energetsku potrošnju može doprinijeti smanjenju tjelesne mase, sama po sebi blagotvorno utječe na sve sastavnice sindroma te je nezaobilazan element terapije.

Potrebno je osigurati i raznovrsnu prehranu kroz koju će biti spriječena pojava nutritivnih deficita, a koja se sastavom ne bi trebala razlikovati od prehrane zdravih osoba.

U slučaju kada promjene životnih navika nisu dovoljne za normalizaciju promijenjenih vrijednosti glukoze, lipida te krvnog tlaka, provodi se farmakološka terapija metforminom, statinima, fibratima itd., propisana od strane liječnika. Kod iznimno pretilih osoba (BMI > 40) opravdano je i korištenje lijekova u svrhu sniženja tjelesne mase, pa čak i barijatrijske operacije. 


Bojan Stojnić, mag. nutr.
Konzultant za nutricionizam


Literatura

1. Alberti, K. G., Eckel, R. H., Grundy, S. M. (2009) Harmonizing the metabolic syndrome: a joint interim statement of the International Diabetes Federation Task Force on Epidemiology and Prevention; National Heart, Lung, and Blood Institute; American Heart Association; World Heart Federation; International Atherosclerosis Society; and International Association for the Study of Obesity. Circulation, 120 (16), 1640–1645.
2. Grundy S.M. (2008) Metabolic syndrome pandemic. Arterioscler Thromb Vasc Biol. 28, 629-636.
3. Cornier, M. A., Dabelea, D., Hernandez, T. L. (2008) The metabolic syndrome. Endocrine reviews 29 (7), 777–822.
4. Hamman R. F., Wing R. R., Edelstein S.L. (2006) Effect of weight loss with lifestyle intervention on risk of diabetes. Diabetes Care. 29, 2102–2107.