Intervju sa samim sobom

Nedavno mi je pristupio jedan fitness portal želeći me intervjuirati. Ponudu sam prihvatio, pitanja primio te na ista odgovorio. Odgovorima urednici nisu bili zadovoljni te su tražili da ih preinačim. Kao razlog za zahtjev naveli su mišljenje kako sam na pitanja odgovorio previše neprecizno, te da čitatelji iz toga ništa ne mogu naučiti. Jasna stvar, nisam se složio, odgovore nisam izmijenio te pruživši argumentaciju zamolio urednika da uvaži moje stavove. Odgovor na taj mail nisam primio, kao niti na podsjetnik tjedan dana kasnije. Zatim sam urednika obavijestio o odluci da ću intervju objaviti na svojoj web stranici. Niti na taj mail nisam dobio odgovor.

Budući da ga smatram prilično korisnim jer u vrlo kratkim crtama prikazuje moje stavove o popularnim prehrambenim pitanjima, intervju sam odlučio objaviti nepromijenjen ovdje. Osim toga, koliko često čovjek dobije priliku objaviti intervju sa samim sobom. Vama ostavljam da prosudite koliko je edukativan.

Hint: edukativno ovdje ne podrazumijeva korak-po-korak instrukcije kako do zdrave prehrane, već prije svega razvijanje zdravog odnosa prema hrani kao temelja za razvoj zdravih prehrambenih navika.

 

Napiši nam u nekoliko rečenica nešto o sebi, svojoj edukaciji i čime se trenutno baviš.

Magistrirao sam nutricionizam na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu. Trenutno radim na doktoratu iz Nutrigenomike i Personalizirane prehrane u Španjolskoj. Autor sam portala nutricionizam.hr na kojem kroz članke i nutricionističke usluge nastojim ponuditi kvalitetne, praktične i zdravorazumske savjete o prehrani. Surađujem s brojnim klijentima, većinom profesionalnim i rekreativnim sportašima. Osim što pojedincima pomažem povećati kvalitetu prehrane, poboljšati sportsku izvedbu te postići željenu tjelesnu masu i sastav tijela, u radu se snažno fokusiram na psihološku komponentu prehrane, naglašavajući važnost razvitka zdravog odnosa prema hrani.

 

Koliko je doručak zaista važan i zašto i koji je najbolji primjer doručka?

Doručak nije niša manje niti više važan od bilo kojeg drugog obroka u danu. Naime, raspored i tajming obroka kod zdravih osoba koje se ne bave ozbiljno sportom nemaju značajan utjecaj na kvalitetu prehrane. Naravno, pod uvjetom da su ukupne dnevne nutritivne potrebe zadovoljene.

Jednako tako, ne postoji optimalni doručak, budući da njegova kvaliteta ovisi o sadržaju ostalih dnevnih obroka, osobnim preferencijama te praktičnosti pripreme. Ono što mogu savjetovati jest uključivanje nekog mliječnog proizvoda, budući da je manje vjerojatno da će isti biti uključen u ručku ili večeri. 

 

Da trebate izdvojiti jednu ili dvije namirnice koju bi ljudi trebali svakodnevno konzumirati, koja bi to bila i zasto?

Niti jedna namirnica, ili nekoliko njih, ne mogu zadovoljiti sve naše prehrambene potrebe. Iz tog razloga u preporukama nikada ne izdvajam pojedinačne namirnice, već se fokusiram na njihove grupe, a to su: povrće, voće, orašasti plodovi, izvori proteina (meso, riba, jaja), žitarice i mliječni proizvodi. Sve grupe trebaju biti zastupljene u prehrani da bismo je mogli nazvati kvalitetnom.

 

Koji je najoptimalniji dnevni broj obroka i koje su prednosti takve raspodjele naspram drugih?

Kako sam ranije istaknuo, raspored i tajming obroka uglavnom nisu bitan faktor u kvaliteti prehrane. Shodno tome, generalno ne postoji optimalan dnevni broj obroka, već on ovisi o individualnim preferencijama i životnim navikama pojedinca. Međutim, s brojem obroka ne treba odlaziti u krajnosti, stoga bih okvirno preporučio 3-7 obroka dnevno.

 

Što mislite o dijetama koje promoviraju samo jedan obrok dnevno (warrior diet i sl.)? Koje su pozitivne i negativne strane takvih dijeta?

Nisam zagovornik takvih dijeta, odnosno tipova prehrane. Za većinu ljudi zahtijevaju odveć veliki napor za pridržavanje te su prilično nepraktične. Osim što gotovo da onemogućuju bilo kakvu aktivnost nakon kozumacije tog jednog golemog obroka, otežavaju konzumaciju u socijalnim prilikama, ostavljaju pojedinca gladnog dobar dio dana, te nisu dobar odabir za sportaše koji pokušavaju optimizirati sintezu proteina u svrhu povećanja mišićne mase ili njenog održanja u procesu smanjenja udjela masnog tkiva. Ne postoje prednosti prehrane s jednim obrokom dnevno u odnosu na one s više njih.

 

Što mislite o dodacima prehrani? Koliko su oni potrebni, koji i kome? Što osobno konzumirate?

Dodatke prehrani dijelim na dvije skupine s različitom namjenom, za opću populaciju i za sportaše.

U prvom smislu, dodaci prehrani ili suplementi praktičan su nadomjestak pojedinih nutrijenata koji bi u prehrani iz određenog razloga mogli nedostajati. Dakle, treba ih konzumirati ciljano kad postoji rizik od pojedinog prehrambenog deficita. Naglasio bih da zdrave osobe koje se aktivno ne bave sportom ili ne treniraju s utezima mogu sve svoje prehrambene potrebe zadovoljiti bez dodataka prehrani.

Sportaši su skupina kojoj dodaci prehrani mogu biti od koristi bez obzira na kvalitetu prehrane, budući da pojedini imaju dokazane pozitivne utjecaje na sportsku izvedbu, odnosno snagu, izdržljivost i koncentraciju, a u hrani ih ne nalazimo u dovoljno visokim koncentracijama. Od te skupine suplemenata izdvojio bih proteine, kreatin, beta-alanin, hidroksi-metil-butirat, što ne znači da je popis konačan.

Treba istaknuti da ne postoji suplement koji će poništiti negativne učinke nekvalitetne prehrane, budući da u njoj, posebice u namirnicama biljnog podrijetla, nalazimo brojne spojeve koji bi mogli imati pozitivan utjecaj na zdravlje, a zbog činjenice da su mnogi još nedovoljno okarakterizirani, neopravdano ih je izolirati u dodatak prehrani.

Volim reći da je najbolji suplement onaj koji će te natjerati da se zdravo hraniš.

Trenutno koristim omega-3 masne kiseline, whey proteine te kreatin.

 

Koliko vi često jedete slatkiše i koji vam je najdraži slatkiš? Postoji li “zdravi” slatkiš?

Većinom svakodnevno, veliki sam ljubitelj slatke hrane. Ne mogu izdvojiti jedan slatkiš kao omiljeni, vjerujem da svakome treba dati šansu. Budući da držim da ne postoji zdrava i nezdrava hrana, već samo zdrava i nezdrava prehrana, ne mogu reći da postoji zdravi, pa tako ni nezdravi slatkiš. Osim toga, slatkiši nisu tu da zadovolje naše nutritivne potrebe, to postižemo ostatkom prehrane. Na slatkiše ne treba gledati kroz prizmu nutritivne vrijednosti, već zadovoljstva kojeg pružaju.

 

Zamislimo situaciju da ste u kinu ili kod kuće pred televizorom. Što ćete odabrati za grickanje uz gledanje filma? Koji je najgori izbor?

U oba slučaja preferiram slatko. U kinu najčešće kokice. Karamelizirane. Kod kuće poštujem raznolikost. Najgori izbor će biti onaj koji će vas natjerati da u najvećoj mjeri prekoračite svoju dnevnu kalorijsku potrosnju, odnosno stvorite kalorijski suficit i udebljate se.


U posljednjih par godina jako se puno govori o superhranama - sto mislite o toj kategoriji namirnica i koju biste izdvojili kao neku koju svakako treba uvsrtiti u prehranu?

Kako sam prethodno istaknuo, ne postoji jedna ili nekoliko namirnica koja će zadovoljiti sve naše prehrambene potrebe. Shodno tome, niti jednu namirnicu ne bih nazvao superhranom. Čak i u slučaju kad bi pojedina namirnica imala iznimno pozitivan učinak na zdravlje, pretjeran fokus na nju značio bi smanjen fokus na ostale namirnice, odnosno na raznolikost generalno gledano, a time i potencijalno umanjenje kvalitete prehrane. A ukupna kvaliteta prehrane je najvažniji faktor u očuvanju zdravlja.


Koje greške najčešće primjećujete u svakodnevnoj prehrani običnog čovjeka?

Iako ih ima mnogo, posebno bih izdvojio dvije, za koje vjerujem da čine najviše štete. Prva bi bila pretjeran fokus na pojedine namirnice i prehrambene prakse u najmanju ruku upitne vrijednosti, a zanemarivanje ukupne kvalitete prehrane i jednostavnih koraka za njeno postizanje. Druga najčešća greška je neopravdana podjela hrane na zdravu i nezdravu, što rezultira razvijanjem negativnog, nezdravog odnosa prema hrani, straha od iste i pojave nepotrebnog stresa.

 

Kako biste procijenili svijest ljudi o važnosti zdrave i uravnotežene prehrane i na kojim sve poljima treba djelovati kako bi se to opće stanje popravilo?

Svijest je na visokom nivou, usudio bih se reći i previsokom. Problem je niska kvaliteta prehrambenih informacija koja do pojedinca dopire, posljedica čega može biti razvitak štetnih prehrambenih navika i nezdravog odnosa prema hrani. Nadalje, zbog senzacionalizma informacija u medijima i njihovog visokog udjela u ukupnom broju informacija, pojedinac pogrešno vjeruje da posjeduje znanje, zbog čega je manje receptivan na jednostavne, kvalitetne i nesenzacionalne savjete koje može dobiti od stručnjaka.

Prostora za napredak je puno, i na različitim poljima, uključujući poboljšanje same kvalitete obrazovanja nutricionista. Međutim, ovdje bih se osvrnuo na problem povezan s medijima. Prije svega, potrebno je podići kvalitetu prehrambenih informacija koje dopiru do pojedinca. U tu svrhu, smatram da je potrebno strogo odvojiti informacije koje stižu od nutricionista od onih koji se nutricionistima samoprozivaju. Nažalost, u Hrvatskoj naziv nutricionist nije zaštićen te ga može ga koristiti tko god poželi, bez obzira na kvalifikacije. Dok se to ne promijeni, vjerujem da je odgovornost medija tu razliku istaknuti i barem djelomično zaštititi konzumente svojih sadržaja od nekvalitetnih prehrambenih informacija.